Drvo – simbol tolerancije

Piše: Dragoslav Krsmanović

Kao osoba odrasla i vaspitana u evropskoj tradiciji, moje interesovanje se iz nekog razloga , fokusiralo na to kako druge kulture, konkretno – istočne, poimaju , između ostalog, prirodno okruženje u svojim mitovima i pričama, naročito svetost drveća i šuma uopšte. Čitanje o tome me je navelo da se priklonim argumentima onih koji tvde da postoje što estetski, što racionalni razlozi za očuvanje životne sredine, jer nije uzalud rečeno - kako vidimo svoje okruženje, tako se i odnosimo prema njemu.
Mnogi zapadnjaci su odavali počast okruženju u kojem žive, poput William Blakea ili kasnih 80-ih, Peter Fullera, koji je napisao da živimo u svetu u kojem su umetnost i kultura 'izgubili svoj smisao' jer su ljudi izgubili dodir sa prirodom, a sam tim i sveobuhvatnim arhetipskim mitom, simbolima i ritualima, što je rezultiralo gubljenjem istinskog (iskonskog?) kontakta sa svetom u kojem živimo.
Međutim, nije oduvek bilo tako. Drevne kulture i društva, monoteistička ili politeistička, su shvatale značaj prirodnog okruženja. U multietničkim tradicijama indijskog potkontinenta, drvo je univerzalni simbol tolerancije. Bez diskriminacije, ono svima daruje hladovinu, svoje plodove, lišće, cveće, utočište od jakog sunca ili kiše, služi za ogrev, izgradnju, proizvodnju. Ne protestuje kada mu nedostaje voda, upeče Sunce, niti kada mu se “penju na glavu” ili ga čak poseku iz bilo kog razloga. No, ta tolerancija se 'na ovim prostorima' često smatra bezosećajnošću. Na Balkanu postoji izreka “bezosećajan kao drvo” ili “glup kao bukva/cepanka” kao metafora za tupost .

Na Istoku nije tako. Na primer, u priči o Buddhinom rođenju, nalazimo podatak da je upravo drvo (u ovom slučaju banjan, ficus religiosa) pružilo pomoć porodilji, Buddhinoj majci. Uzgred, taj isti Buddha je, pod takvim drvetom postigao, kako tradicija tvrdi,  i nirvanu, odnosno  prosvećenje, samospoznaju.
Poštovanje prema drveću je nekada postojao i na Zapadu, sve do jačanja hrišćanstva i islama , koji su poštovanje prirode, u ovom slučaju drveća, smatrali paganskim. No, ovde se uopšte ne radi o verovanjima ili religiji per se, već o kulturološkom, pa i estetskom poimanju i viđenju prirode (koja nije samo na slikarskim platnima) koje proističe iz tih učenja.

Dok se na Istoku drvo smatra uzvišenom biljkom, dakle ipak bićem ali sa slabo razvijenom svesnošću (poput mnogo ljudi na kraju krajeva), na Zapadu se viđenje drveta svelo na – ekonomiju, pogađate. Katastrofalna seča šuma, pravdana otvaranjem radnih mesta i proizvodnjom predmeta korisnih ( mada često i nepotrebnih) za čovečanstvo, je dovela do užasnih posledica po ljudsku vrstu, koje već sada imamo priliku da vidimo ( erozija, poplave, zagađenje vazduha..) a o onome što tek sledi ako se nastavi njihovim uništavajem, ne želim ni da mislim.
Stoga autori poput Thomasa Berryja ukazuju na potrebu formiranja novog filosofskog okvira, primerenom 21.veku, kojim bi se nadišao postojeći sistem vrednosti uslovljen prekomerenom potrošnjom (konzumerizam). I sa drugih strana, kako različitih tzv. 'zelenih' pokreta, stranaka i pojedinaca poput umetnice Suzy Gablik, stižu slične poruke o potrebi jačanja, uslovno rečeno - 'holističkog' viđenja našeg okruženja.
No, za to je potrebna i promena svesti kod svih nas, a samim tim promena i ponašanja i odnosa prema prirodi u celini. U tome nam u velikoj meri mogu pomoći istočne tradicije kod kojih je ta svest najrazvijenija, odnosno kod kojih se ona još zadržala. Naučnici poput David Suzukija upozoravaju da nauka, sama, nije u mogućnosti da nas zaštiti od ekološke krize kojoj svakodnevno svedočimo i ka kojoj hrlimo, već da preispitamo sopstveno činjenje i razmislimo o ličnom mestu i ulozi u biosferi, a koji bi trebao biti ponizniji i tolerantniji prema svim oblicima života, ne samo ljudskom.
U tom smislu se možemo ugledati na drveće. Sadimo ih!